Zagreb 041 – Intimno

Home / Blog / Zagreb 041 – Intimno

Shvaćanje da grad nije tvorevina sačinjena samo od opeke, betona, čelika i stakla, očigledna je poveznica u pristupu petorice autora portretu svoga grada. Pokušamo li, radi boljeg razumijevanja, antropomorfnom metaforikom grad prevesti u ljudsko tijelo, u fiziološkoj Analogiji, i Uštulici i Šeleru i Serdaru pa tako i starijem i mlađem Lapiću, potpuno je jasno da meso i kosti neće same dostajati da začujemo puls tog apstraktnog, ali itekako živog organizma. Svi se iz djetinjstva sjećamo fantastične priče Pale sam na Svijetu, danskog psihologa i književnika Jensa Sisgaarda, inspirirane ekstenzivnom psihološkom studijom u kojoj se više tisuća djece intervjuiralo vezano uz njihove najtajnije želje. Sjećam se tako, i dan danas, svog prvotnog dječjeg oduševljenja svijetom u kojem nema ograničenja odraslih i u kojem je dopušteno sve pa tako čak i neki od najčešćih dječačkih nedosanjanih snova – da sam voziš tramvaj ili vatrogasna kola. Svijet u kojemu je dozvoljeno uzeti sve što ti srce poželi. Materijalizam, koji je od najmanjih nogu usađen i u srca djece, na kraju ove poučne priče opovrgnut je zastrašujućom prazninom grada bez ikoga osim Paleta i njegovom spoznajom da sve to ništa ne vrijedi ako to nemamo s kim i podijeliti. Grad u kojemu ne bi bilo ljudi bio bi prazna mrtva ljuštura – pusti Černobil. Ne želeći propustiti nijednu odrednicu portreta svoga grada, autorska se petorka tako odlučuje za seriju diptiha, u kojima će dvjema fotografijama ispričati svaku od svojih zagrebačkih priča. Prvom fotografijom snimljenom u eksterijeru, u urbanim pejzažima različitih dijelova grada, petorka otkriva genius loci ili karakter samoga mjesta, ističući ono očito – arhitekturu, kao osnovni tvorbeni element grada. Grad je, dakle, ono materijalno i opipljivo – cigla i beton. Nadalje, gotovo suprotstavljena različitost pojedinih gradskih četvrti donosi u ovu cjelinu značajnije kontraste u atmosferama krajolika stvorenih ljudskim djelovanjem, a posredno potiče i odabir različitih tehnika i manira u fotografskim stilovima autora. Drugom fotografijom diptiha, petorka svjesno demantira prvotnu misao o gradu kao fenomenu ekskluzivno materijalnog svijeta. U drugom se kadru prodire, u eksterijerom već donekle determinirana obitavališta ljudi, koji postaju glavni objekt interesa pri odgovaranju na pitanje što je grad. Ljudi, koji autorima očito nisu stranci, pomno su odabrani kako bi gradu udahnuli život. Odnosi autora i „izabranih“ sugrađana, vidljivi su i zamalo opipljivi, a u inscenacijama ljudskog uobličenja onoga što autori smatraju svojim gradom, osjećamo prisnost. Portret grada, tako, nadrasta sliku arhitekture i postaje portret čovjeka. Metodologija je sasvim opravdana; naposljetku, gradu karakter daju njegovi žitelji pa je ova personifikacija u portretiranju grada gotovo očekivana figura. Ljudi su ti koji poput crvenih krvnih stanica kolajući arterijama/ulicama ovog organizma pronose život i stvaraju identitet mjesta. Kad smo kod krvotoka, nekoć glavna arterija našeg grada, koja je od ulice u našem nazivlju postala Ilica, gotovo da je i zaboravljena, a odnedavna svjedočimo mnogim pokušajima da se taj dio grada revitalizira. Tomu je tako jer naš grad već dugo značajnije živi na mlađahnim i prostranim novozagrebačkim avenijama s onu stranu Save. Grad se mijenja i počesto je to unatoč volji i željama njegovih konzervativnijih građana koji kao da žele jednim svojim dijelom zaustaviti vrijeme i živjeti u gradu kakav pamte iz djetinjstva. Kada su svojedobno gradski oci, nakon velikog potresa 1880., a istodobno s tadašnjim stremljenjima osuvremenjivanju gradova raščišćavanjem starijih opterećujućih povijesnih slojeva, naručili i rušenje Bakačeve kule i restauraciju Zagrebačke katedrale u kojoj ona dobiva današnji oblik, započeta je ogromna rasprava koja nije završila sve do današnjih dana. Zagreb je tada imao manje od 30.000 stanovnika. Od onda, kada je u nacrtima Hermana Bolléa dobio neke od najznačajnijih i najprepoznatljivijih obrisa, Zagreb koji je danas gotovo 30 puta veći i dalje se pokatkad ogorčeno opire novotarijama. U gotovo svim ljudima prisutan je takav kompleks istodobne privlačnosti i odbijanja kad se dotaknemo uređenja životnog prostora. Borba za očuvanje nasljeđa prošlosti u sukobu je s nezaustavljivom snagom budućnosti. Historicizam i antihistoricizam prisutni su jednako tako i na fotografijama petorke koja je pokušala fotografijom odgovoriti na pitanje što je grad. I svakako je svojim pluralističkim pristupom koncipiranja ove monografije u tome i uspjela. Zagreb je uvijek bio dva grada – nastao iz Gradeca i Kaptola, svjetovan i sakralan, tradicionalan i revolucionaran, star i mlad, sjeverno i južno od Save, ponegdje skroman – katkad bogat, lijep i pokatkad nešto manje lijep, ali bar u nečemu nedvosmisleno: Zagreb, Zagreb, najdraži meni si grad…