Omnibus Portraits

Home / Blog / Omnibus Portraits
Omnibus Portraits

LOVCI NA GLAVE


Izložba: Omnibus Portraits
Vrijeme: Travanj, 2015.
Mjesto: Fotogalerija Dubrava, Kulturni centar
Postav izložbe: Filip Beusan


Lov na glave ili u povijesti počesto zapamćena praksa trofejnog sakupljanja glava mrtvih neprijatelja, u svom se etimološki evoluiranom izdanju danas koristi kada treba opisati čovjeka koji za korporacije ili sportske klubove pronalazi i regrutira poželjne nove zaposlenike. Lov na glave u svom je izvornom obliku zabilježen u mnogim krajevima svijeta, ali duboko u prašumama Amazone on posjeduje jednu specifičnost. Porječje rijeke Marañón i njenih pritoka prostor je  guste džungle, na kojem danas međusobno graniče države Ekvador i Peru, a nastanjuju ga do danas civilizacijom gotovo netaknuta indijanska plemena Shuar, Achuar, Huambisa i Aguaruna, skupno nazvana  Jívaro (HEE-va-ro). Ime Jívaro, koje su im još u 16 st. nadjenuli  ubrzo potom protjerani španjolski osvajači, vjerojatno je nastalo pogrešnim izgovorom imena domorodačkog plemena Shuar. Danas ono nosi više značenja, no u Ekvadoru i dalje označava antitezu civiliziranosti.

U 19. stoljeću pripadnici plemena Shuar postali su među Evropljanima i Euro-Amerikancima poznati po svom gotovo magičnom smanjivanju glava susjednih Achuara ubijenih u borbi. Iako su smanjene glave smatrane ratnim trofejima, kasnije se otkrilo da posjedovanje samih glava  („tsantsa“)  Shuarima nije bilo od velikog značaja i nisu ih smatrali ratnim trofejima. Prava svrha bila je  doći do muisaka odnosno duše ubijenog, koja je bila zarobljena u smanjenoj glavi.

Hrvoje Serdar, Dražen Lapić, Igor Šeler i Siniša Uštulica izložbom portreta nastoje „uhvatiti“ postojanje čovjeka i, poput lovaca na glave, magičnim procesom dušu žrtve prenose na papir. Mnoštvo podataka čitljivih iz ljudske fizionomije, stava i pogleda, nadahnuće su za bilježenje fascinacije onim drugim pripadnikom naše vrste, koje možemo neprekinuto pratiti od samog osvita čovječanstva. Dokazi čovjekove želje da zaustavi vrijeme, da zabilježi i tako sačuva nečiju pojavu, prema dosadašnjim saznanjima stari su otprilike 25 000 godina. Tako već kod naših špiljskih predaka nailazimo na fascinantne portrete izrezbarene u kosti mamuta ili naslikane na zidu špilje. Sve do danas, strast za bilježenjem ljudskog lika, pa tako i svoga vlastitog, ne prestaje.

Igor Šeler u potragu za ljudskim postojanjem kreće zaronivši u šarenilo poznatog zagrebačkog buvljaka Hrelić. Vremešnim srednje-formatnim aparatom tamo hvata glave kupca, šibicara, djevojke iz ruske bajke i sebe samog. Ležernom serijom i lakonskom kratkoćom suvislo obuhvaća sve ključne sastavnice naše, ne baš laskave stvarnosti.

U oskudici Tibeta i Indije, Siniša Uštulica snima ljude s ceste i plaća im za njihov pogled. Identitet je na prodaju, a duša je postala kratkoročni objekt trgovine. Lovac poput kakvog suvremenog „headhuntera“ novcem dobiva željeni plijen. Kupuje modela. Možda čak u ovom slučaju lovac sam postaje lovina. Poznato je da su određena mjesta, postavši poznate destinacije za fotografe željne dobre slike, postala prava Potemkinova sela. Pravi eko muzeji. Dojučerašnji radnici, trgovci, seljaci i čuvari hramova, danas su svi postali i profesionalni foto modeli. Uštulica ih odmeće u prvi plan izdvajanjem iz pozadine, koja ostaje suptilno zamućena i ne otkriva gotovo ništa o samom objektu. Gotovo potpuno lišen konteksta stavlja pred nas ljude sličnije nama samima.

Hrvoje Serdar na dojmljivim crno-bijelim fotografijama krade četiri pogleda. Unatoč gotovo drskoj blizini, lovac nije uznemirio lovinu. Rezultat su pravi psihološki portreti. Duše zarobljene na papiru. Jedna čak u molitvi. U seriji su suprotstavljene starost i mladost, iskustvo i nevinost, snovi i nostalgija.

U neposrednoj blizini svijeta od čelika, betona, stakla i asfalta, Dražen Lapić pronalazi preživjele domoroce u svijetu izgrađenom od drveta. Prizori „starog načina“ života i vremešnih stanovnika sela predstavljaju pravu malu vremensku crvotočinu. Zabilježeno je korespondiranje portretiranih s prostorom u kojem su proveli život. Mjesto u nestajanju. Portretiran je prostor preko portreta obitavalaca.

„Foto-portret je zatvoreno polje sila. Četiri nestvarna bića u njemu se križaju, sučeljuju, izobličuju. Pred objektivom ja sam u isti čas: onaj koji vjerujem da jesam, onaj kakvim bih htio da me smatraju, onaj kakvim me smatra fotograf,  i onaj kojim se on služi da pokaže svoju umjetnost.”                                                                                         Roland Barthes „Svijetla Komora“

Tekst: Filip Beusan