ROMANTIKA U BETONU

„Beton je kamen mudraca – Paracelsus iz Zapruđa“, zapisao je netko crvenim sprejem na jednoj trafostanici u Novom Zagrebu. „Gdje ju točno naći?“, pitao me Siniša.  „U Sigetu, Utrinama, Trnskom,Travnom, Sopotu, Zapruđu, Savskom gaju.  U sjeni Mamutice ili Super Andrije, među rasterom zgrada popikanih poput sklopovlja na matičnoj ploči. Ili skrivenu  živicom što odjeljuje preštihane  lijehe iz kojih niču rotkve i sunovrati. Potražiti ju možeš na krivudavoj Bencekovićevoj, iza neke pekare iz koje mirišu vruće kajzerice. Ili malo dalje na Hipodromu.  Ako treba, od Jakuševca do Hendrixovog mosta, slijedi šljunčani nasip.  Pa traži na Bundeku, u  Dugavama, Sloboštini, na Laništu. Na gradilištima Buzina, po oranicama uz Karlovačku. Tapkaj po šliperima na Trokutu, ali, zbog vlaka, dobro naćuli uši! Popni se na terasu Muzeja  suvremene umjetnosti!  Odozgo bi ju možda mogao naći i u Središću. Obavezno Arena!“, to sam odgovorio Siniši.  

On je uzeo kameru  i krenuo u potragu. Beton je bio poznat već u antici. A romantika, iako za to ne postoje dokazi, grijala je ljudsku vrstu valjda i prije vatre. Da bi se ispričala ova priča uz riječ, trebalo je još nešto što od iskona postoji –svjetlo. Nije važno koliko ga je. Bliješti li ili tinja. Rudi zorom, blista podnevom, šapće sutonom ili titra neonom na mjesečini. Siniša ga poznaje u tančine i poput alkemičara pretvara u… ne, ne u zlato! To zvuči očekivano, a njegova je priča sve samo ne to. Očekivana, predvidljiva, banalna. Uz pomoć svjetla, betona i intime on pretvara Novi Zagreb u doživljaj i potiče na njegovo istraživanje.

Iako sam cijelo prvo desetljeće novoga milenija proveo u Zagrebu, grad južno od Save ostao je  nepoznanica. Doticao bih ga samo u prolazu kada bih, zbog izlaska na zaobilaznicu ili žurbe na avion, Republikom Njemačkom jurio ka Buzinu. Budući da ovdje i nisam imao ekipu, zadržavanje u Novom Zagrebu, koliko pamtim, mogao bih svesti  tek  na sate:  jednom na otvorenju Muzeja suvremene umjetnosti i još dva-tri puta u Utrinama, u plivačkoj stazi. Čak ni na Hrelić nisam nikada otišao, a sjećanje na jedini roštilj na Bundeku ishlapio je već drugi dan u pari mamurne izmaglice. S vremenom sam napustio Zagreb.

Kada mi je krajem prošle godine Siniša prvi puta izložio svoju ideju o  novom projektu, upravo sam bio doselio djevojci u Trnsko. Tako sam se nakon desetljeća izbivanja ponovo vratio u grad. Romantika me, eto,  dovela i zabetonirala na drugu stranu Save. Dijelom i zbog srcolikih naočala koje otada neprestano nosim, dojam je ovoga puta bio jak. Počeo sam doživljavati Novi Zagreb. Nije, kako se često govori, samo mjesto kamo ljudi dođu prespavati. Mislim, ako se već i spava, a ne šeće recimo psa ili radi nešto drugo, u mom novom kvartu jako se dobro  spava. Mrak donese tišinu, a zelenila je dovoljno da noću osvježi zrak. No kada  jednom zatutnje tramvajske šinje  i probudi se čitav vozni park, malo tko prespava svitanje. Često se tada budim, čekajući da se raziđe mrak. I da zajedno sa Zrinkom popijem kavu prije nego ona odjuri na posao. Osim toga, zacrtao sam si da  ću u praznom parku za pse, rano izjutra učiti Nadju hodanju bez povodca. 

Problem je što u Trnskom tada više nema vlasnika kućnih ljubimaca koji spava pa do ograđene tratine još ni jednom nisam stigao prije drugih. Slično je valjda i u Sigetu jer parkić se nalazi na međi. Pozdravim  raspričanu škvadru s druge strane ograde i produžim s Nadjom prema rotoru, ali ni do tamo ne pješačim sam. Brzo hodam i često trčim pa mi krug do Bundeka po nasipu i povratak uz Velesajam  ne predstavlja neku razdaljinu. Do sedmice sam već u stanu, vrtim misli po glavi kao što Nadja vrti repom, nastojeći mimoići već zamjetnu količinu ranoranilaca na nasipu. Na Dubrovačkoj već je prava gužva. U Parku mladenaca, na gimnastičkim spravama vježbaju zajapureni mladići. Pomislim kako u Novom Zagrebu nema pospanih ljudi. Ni mrzovoljnih. A onda mi netko, uz prodorno zvonce, nešto otresito dobaci.

Ok, mičem se na tren s biciklističke staze, ali i s točke gledišta  „moj kvart“ na točku gledišta „putnik namjernik“. Ispričao bih se odmah nervoznom biciklistu i pitao ga: „Oprostite, molim vas, u Novom Zagrebu sam prvi put. Što bih ovako rano bilo zanimljivo vidjeti?“ Da sam ja taj biciklist, oprostio bih mu i odgovorio: „Super Andriju, a onda pođi na neku tržnicu!“ Vraćam se opet na „moj kvart“ i odlazim na plac. Svejedno koji. Onaj najpoznatiji Utrinski ili mali, meni najbliži na trnskome platou, nedaleko prolaza ispod željezničke  pruge.  Izgleda mi da se ovdje ljudi oko tezga  okupljaju druženja radi, više nego utrška. I raspredaju usput rado o svemu: nogometu, pandemiji, ratu, inflaciji, vremenu, ljubavi. Nemaju ništa protiv što malo dalje susjedi okopavaju svoje lijehe. Štoviše,  hvale Danetov krumpir i Ivankinu rikulu. Ne vide tu nikakvu konkurenciju. Onda nešto kupim, pružam im novce, a oni meni uz kusur još i glavicu češnjaka pride. Ako i dođem na tržnicu mrzovoljan, otprave me sa smiješkom. Njega čak smijem i ukrasti.

Na podne se ovdje nitko ne obazire. Rijetko donosi nešto čega nema već barem pet sati. U vrtićima i školama i dalje graja, studenti na fakultetima ne namjeravaju još kući. Isto je i s onima koji rade preko Save. Oni čiji su poslovi tu, vidi se da rade.  Rano je još govoriti i o siesti koja Novi Zagreb stavlja u pokret prije nego u mirovanje. No stariji ljudi, blagoslovljeni vremenom, rado se prepuštaju suncu  i dokolici. Ja obično tada pišem i ako to ne radim negdje na otvorenom,  čekam vrijeme kada ću ponovo izaći. Povremeno me obuzima strah od praznine bijeloga papira. Uperim onda pogled u neki betonski neboder u čijoj površini pokušavam zamisliti taj isti papir prebojan sivilom od hrpetine riječi. Uzimam ga i istačem na svoj prazan list. Puno bolji lijek protiv nedostatka inspiracije od mašte ipak je pješačenje. Vraćam se ponovo ulici, parku, igralištu, nasipu. I hodam, hodam, hodam u nedogled. 

A dok hodam, tipkam. Kada konačno natipkam ili barem mislim da sam natipkao, prestajem razmišljati i prepuštam se doživljaju.  Zadnji puta bilo je tako dok sam se od Savskog gaja primicao Laništu. Nisam baš bio načistu kuda hodam i kamo želim stići. Kiša je netom stala, a oblaci postali propusni. Blijedo rumenilo sunčeve svjetlosti škrto je skrivalo sate no gužva ispred Plodina dala je naslutiti kako su se kazaljke sklopile na šestici. Oko Arene su prolazili parovi čekajući suton zagrljeni. Neki su tražili ispisanu trafostanicu, neki su je bili već pronašli.

Saša Pjanić