Njegovo veličanstvo, Otok Lošinj

Fotografija u promotivne svrhe nije samo nužni prikaz uredne i praktične hotelske sobe, dobre večere u visokokvalitetnom restaurantu ili hotelske plaže koja privlači goste šarenim suncobranima i ugodnim ležaljkama. Čak i kad je riječ o identifikacijskim monografijama, fotografija može zahvatiti slike kakve gosti, ali i domaći žitelji, nose sa sobom i u sebi kao sjećanje na provedene dane zbog kojih se žele vratiti što prije i ponovo uživati boje, mirise, ugođaje, pitoresknost po kojoj je otok Lošinj postao slavan i omiljen. Fotografije mogu i više od toga. Mogu ispjevati odu Njegovu veličanstvu otoku Lošinju, opjevati njegove tajanstvene moći, otkriti znamenje, iznijeti sažetak grandiozne i dramatične svečanosti pogleda i mijena. Kao poezija i njezina glazbena izvedba, tako i fotografija koja je pred nama, objedinjava nekoliko autora koji u višeglasju s izdvojenim dionicama, fino i prepoznatljivo, a potom brujanjem i rastom fotografskog pletiva stvaraju bogatu i sadržajnu harmoniju nove dinamike. Snovite a opet stvarnosne foto-slike otoka pretapaju se u predodžbama izoštrenih pogleda na mjesta tiha i marljiva rada, tradicijskih prostora opstanka i ledenih struktura oštrih utiha i zaleđenih vizija okamina broda o čiju se palubu još lome nesmiljeni valovi juga. Priviđenja se javljaju i u zrcalima u kojima se miješaju vode neba i mora i dvostruka slika brodice, baš kao i čitavih obala. Nadrealnost pristiže jednakom snagom iz crno bijelih fotografija kao i sunčanim spektrom obojanog tirkizno-plavog vala koji nadolazi moćnom pjenom poput slapa. Pogled na njega izmiješan je zadivljenošću prizorom i strahom od moguće blizine. Fotografije su ovdje medij prolaza u kojima snovi postaju stvarnost a stvarnost se čini snovita, osobito kada magle zagospodare i razmile se plitko nadpovršinom mora meko poput avetinjske paučine.
Njegovo veličanstvo otok Lošinj ima tisuće lica, mnoga slična, niti jedno isto, čak i kada je mehanizam fotoaparata pokušava ispod istog oka i iste autorske misli i manire ponoviti. Ovo je izbor iz dnevnika fotografskih majstora- lovaca na snove, na specijalnu odoru Njegova veličanstva otoka Lošnja, na prostore i odnose sazdane od osjećaja, tog neizgovorljivog i neopisivog doživljaja ekstaze pred Otokom koji je opasan morem sa svih strana, izrastao kao mezimče Posejdonovo, kao pastir čarobnih runa i tvorac osobitih čamaca koji kao ljuske na leđima oca promijenjive ćudi plove i preživljavaju. Čak i crkveni trgovi izgledaju na ovim fotografijama kao dijelovi idealnog grada Lucijana Vranjanina, štoviše, savršena mjesta sretnog grada kako ga je vidio i kakvom je težio Frano Petrić, oba velikana renesansnog duha. Jednakim udjelom skupocjeni plašt Njegova veličanstva otoka Lošinja satkan je od oblaka, zbijenih poput vune, razlomljenih ili kumuliranih u olujna predskazanja, kao i u velove tišina, sitnih svjetla u noći, pitomih lučica i srebrnosivih maslina. Ispleten od oštrih struktura kamenja i mora, neba i biljaka, s grafizmom poput čipke kaotičnog uzorka, cijela se ova čarobna odjeća tka na licu mjesta, od danas do sutra od trena do trena. Neuhvatljiv mu je uzorit i jedinstven kroj, jer ga oplahuje neka vanvremenska sfera, prostor vječnosti, duh trajanja, talog nadanja. Sve to vibrira u zraku, valjaju valovi i zrcali nebo, stiskajući se ka dolje kao dar za usahlu zemlju. Fotografije su to koje iluzioniraju sliku identiteta u moguće poglede, nastoje predočiti vidljiv, sanjan, proživljen i doživljen duh otoka, koji mijenja ritam od bezdašnog mira do vira i vrtloga, tako očigledno prisutni i autorski uhvaćeni kroz fotografske izreze, koji ne teže drugom do li ispjevati odu, pjesmu u slavu Njegovu veličanstvu otoku Lošinju.

Tekst: Branka Hlevnjak